Proteklih dana dugo sam razmišljao o tome kako najpametnije da iskoristim vrijeme, koje zbog novonastale situacije oko ,,virusa’’ imam na pretek.

Doručak i sanjarenje o bezbrižnom ispijanju kafe ,,pod platanima’’ prekinula je vibracija mobilnog telefona. Zapitao sam se ko bi to mogao biti tako rano vikendom i javio se na nepoznat broj. Ispostavilo se da će glas sa druge strane žice biti veoma poznat.

– ,,Rođače, jučer sam kupio novu karticu pa te zovem. Kako si? Kakve planove imaš za danas? Jesi li za šetnju kroz doba jure? ’’

Nije me trebalo dvaput pitati. Od milja nazvan rođak, Miro i ja smo se već dobro sprijateljili. Imajući u vidu da je prethodni ,,lov na fosile’’ bio veoma uspješan, odlučio sam da sreću vrijedi okušati i na drugom mjestu. (Link od prvog članka možete pronaći ovdje.)

U dogovoreno vrijeme našli smo se ispred najpoznatijeg trebinjskog izletišta – Studenca, te se laganom šetnjom uputili ka brdu Kokotovica (799 mnv).

Ostavljajući branu i Goričko jezero sa naše lijeve strane, kretali smo se ka trebinjskom selu Dolovi. Tu nam se pridružio nepozvan gost, vučjak kojeg sam zbog njegovog simpatičnog ponašanja nazvao ,,Blento’’. Pratio nas je sve do vrha Kokotovice i nazad. Iako sam u početku smatrao da će nam odmoći, u više navrata je pokazao da je pas zaista čovjekov najbolji prijatelj. Na putu do vrha otkrio je i otjerao nekoliko zmija koje u ovom periodu izuzetno sunčanih i toplih dana polako izlaze na površinu.

Staza kojom hodamo, uz brdo prema Ruđin Dolu ide istočnim padinama brda Krupnište. Istočno preko dubokog i pri jezeru šireg klanca, koji se sužava prema vrhu, gdje se brda postepeno spajaju u visoravan je brdo Kokotovica. Kada su tokom sezone veoma jake padavine, strmim klancem teče vodena bujica u jezero. Miro smatra da je u ledenom dobu, dok su vrhovi Orijena bili pod stalnim snijegom ovuda tekla pritoka Trebišnjice. Odmah iza brda nalazi se visoravan na 711 mnv sa napuštenim selom Ruđin Do koje sada služi kao sklonište lokalnim lovcima i pastirima.

Ono što je interesantno jeste da između ova dva brda nailazimo na rasjed dužine oko dva ipo kilometra. On dijeli brdo Krupnište, čije stijene su prema geološkim kartama nastale u periodu gornje krede, stadija turona (prije otprilike 94 do 90 miliona godina); od istočnog dijela brda Kokotivice – čiji treći dio pri jezeru sadrži sedimente stijena sa početka epohe rane jure (period od prije 201 do 174 miliona godina). Ovi sedimenti se sudaraju pri samom vrhu u neposrednoj blizini pomenutog napuštenog hercegovačkog sela.

Mali predah napravili smo na obroncima istočne strane brda Krupnište, odakle se pruža divan pogled na selo Necvijeće, dolinu Poklonca i vrhove Cerovaca, Masove gradine i Perućice.  

Za nekoliko sati hoda, geološki gledano prešli smo period razdoblja od oko 110 miliona godina.

Što se tiče potrage za fosilima, ono se u suštini nije razlikovala od prethodnih iskopavanja. Na dvije lokacije, na oko 300 i 540 metara nadmorske visine nađeni su okamenjeni fosili školjki rudista i ostriga hondrodonti, čija je starost procjenjena na oko 93 miliona godina.

Rudisti su izumrla vrsta atipičnih školjki (lat. Pachyodonta), sa jednom većom ljušturom oblika roga ili valjka i drugom, malom – koja služi kao poklopac. Upravo od ovakvih ljuštura zajedno sa ostacima pojedinih biljaka građene su vapenačke stijene. Kada govorimo o vapencu, radi se sedimentalnom tipu stijena koji sadrži najmanje 50% minerala kalcira, ali u sebi ima i tragove gline, limonita, kremena, granata a ponegdje i granita. Karakteristične su za naše kršno podneblje.

Na vrhu brda, u samoj završnici naše etape, pronađeni su primjerci rožnaca koji datiraju iz perioda srednje jure (prema ontogeološkoj karti ovog predjela).

Što se tiče čuvenih dinosaurusa kojima sam nešto pažnje posvetio u prvoj objavi – njih nismo pronašli ni ovdje. Ostaci ovakvih reptila teško se pronalaze golim okom na površini, bez adekvante opreme i novca. Zanimljiv je podatak da iskopavanje samo jedne kosti ovakvih reptila može da potraje i mjesecima.

No, malo šale neće biti na odmet. Svako od nas vidio je potomke dinosaurusa makar jedanput u svom životu. Pitate se kako? Pa, naučnici smatraju da su krokodili direktni potomci ovih reptila. Ako do sada niste imali priliku da uživo vidite krokodile, onda ste sigurno imali priliku da vidite direktnog potomka čuvenog Tiranosaurus Reksa – domaću kokošku. Da, dobro ste pročitali. Arheolozi su ustanovili da je kokoška, po svim svojim karakteristikama i građi najsličnija ovom reptilu.

Budući da je ovaj period godine karakterističan zbog probujale prirode, naša vikend tura sigurno bi bila mnogo zanimljivija da smo bili u pratnji makar po jednog zoologa, biologa i geologa, jer smo tokom uspona nailazili na veoma interesantne i specifične kako biljne, tako i životinjske vrste, o kojima nismo znali baš mnogo.

Do idućeg puta, uz planinarski pozdrav: Da smo zdravo!