Pčela – maleni insekt koji je već milionima godina prisutan i neizbježan u čovjekovom životu. Nauka danas poznaje preko dvadeset hiljada vrsta pčela. Neki je smatraju najzahvalnijim i najvrijednijim bićem na planeti. Svi smo sigurno, makar jednom u životu došli u dodir sa pčelama ili nekim od mnogobrojnih proizvoda koje nam je ona podarila. Ne kaže se slučajno: ,,Vrijedan kao pčelica!“. Učeći o samim pčelama i umjetnosti zvanoj pčelarenje, nisam mogao da odolim, a da ne posvetim barem jedan svoj tekst ovom malenom savršestvu, koje mi ljudi gotovo da i ne primijećujemo.

Svoj prvi susret sa pčelarstvom imao sam prije tri godine, kada sam, zbog loših rezultata u školi za kaznu imao zadatak da sa krsnim kumom Aleksandrom odem i pomognem prilikom jedne od mnogobrojnih selidbi pčelinjaka (selidbe se vrše u određeno vrijeme, kako bi se pčelama dala mogućnost posjećivanja novih paša, te samim tim i podstakao njihov plodonosni rad). Nisam ni slutio da će to kroz neko vrijeme pozitivno uticati na moj život, a moje životne navike promijeniti iz korijena.. Od pčele sam naučio mnogo životnih lekcija i , kada malo bolje razmislim, došao sam do zaključka da kada bi svi ljudi makar malo živjeli po filosofiji samog pčelinjeg društva – svijet bi bio daleko bolje mjesto za život svih nas. Vremenom mi se stvorila mogućnost da prisustvujem časovima pčelarstva u Karlovačkoj bogosloviji.

Nekada je Pčelarstvo bilo obavezan predmet svim đacima ovog klirikalnog učilišta – zahvaljujući profesoru Jovanu Živanoviću, koji je umjetnost pčelarenja doveo na jedan potpuno novi nivo u Karlovačkoj mitropoliji davne 1878. godine. Živanovićevo racionalno pčelarstvo se naglo rasprostranilo širom Karlovačke mitropolije, a vremenom i na ostale srpske krajeve. Sve do svoje smrti, profesor Jovan Živanović neumorno je radio na obučavanju i obrazovanju potonjih sveštenika , zahvaljujući kojima je pčelarstvo dobilo na značaju tokom istorije.

Slušajući neka od mnogobrojnih predavanja koja su početkom septembra organizovana u Sremskim Karlovcima, odlučio sam da se posvetim detaljnijem izučavanju samog pčelarstva.

Zahvaljujući svom dragom profesoru dr Žarku, iz najčuvenije srpske pčelarske i vinarske porodice Živanovića, učinio sam prve korake u izučavanju ove nimalo naivne nauke. U sjećanju će mi ostati urezan jedan događaj sa početka našeg druženja..

U Bogosloviji sam, zbog veoma kratkog vremena koje sam imao na raspolaganju za obroke, naučio veoma brzo objedovati. Ta loša navika pratila me je sve do nedavno, kada sam na naš večernji čas pčelarstva upao sa sendvičem iz obližnje pekare. Uvidjeći da je čas počeo, a da se sendvič hladi, brže-bolje potrudio sam se da ga što prije smažem. Kada je to primijetio mudri čika Žarko mi je smirenim glasom poručio: ,,Tečnost se žvaće sinko, a hrana se pije. Žvaći koliko god dugo možeš, jer nam usta ne služe samo za unos, već i za preradu hrane. Jedi na mrve, pij na kapi.“ Te riječi ostaće mi urezane duboko u sjećanju kroz čitav život.

Potom me je poučio nečemu iz života samih pčela. Pčela koja u proljeće jede samu saharozu, prost šećer, živi veoma kratko – otprilike do tri nedelje. One koje se hrane medom, žive i do deset puta duže. A matica ? Matica, kraljica košnice, koja je organizator samog života i rada pčelinjeg društva, hrani se živim mlečom na svakih petnaestak minuta. U prirodi, ona poživi i do deset godina! Za početak, izborom hrane odlučujemo da li ćemo živjeti ,,tri nedelje“ ili ,,deset godina“. Brzinskim jelom, hrana se oksidira u stomaku. Tako nastaje bolest, a za njom i smrt. Koliko sam samo puta čuo onu čuvenu izreku iz Srema: ,,Nema Sremca bez metera (lokalni izraz za debelog muškarca).“ Strašno! Pa mi se dičimo svojim nerazumom!

Proučavajući dalje život samih pčela u košnici , ne mogah, a da ne izdvojim jedan detalj koji mi je najviše zapao za oko. Pčele nemaju ego. Svaka pčela je jedinstvena, kako u košnici, tako i izvan nje. Ona će uraditi sve za dobrobit zajednice, a ukoliko se osjeti ugroženom , ili pak, ukoliko ugleda drugu pčelu koja je povrijeđena ili napadnuta, učiniće sve da je odbrani. Pomoći će bez imalo straha od žrtvovanja vlastitog života. I to ne samo ona, već i cijelo pčelinje društvo! Kada bi mi ljudi preuzeli ovu naviku od pčela da sve činimo u svrhu dobrobiti zajednice, gdje bi nam bio kraj?

U košnicama nema kredita, nema poreza, mržnje ni ljubomore. Svaka pčela ima svoje zaduženje koje uvijek poštuje. Od onih koji se brinu za mlade pčele, preko radilica koje sakupljaju polen, do samih trutova čiji je zadatak produžavanje vrste. Rad se dijeli međusobno i svaka jedinka daje svoj maksimalan doprinos, koji se višestruko isplati svim pčelama u košnici. Veoma su pedantne i uredne, tako da je i sam prostor unutar košnice jedno od najčistijih mjesta na planeti. Prilagođavaju se okolini, jer je to jedini način da opstanu. Preko dana neumorno rade, a preko noći sabiraju plodove svoga rada. Nisu sposobne da lažu, za razliku od pojedinih ljudi. Komuniciraju putem vibracija i jedino što prenose je istina. Kada bi ljudi ovako funkcionisali, mislim da bi ovaj svijet postao raj na zemlji. Kako bi ste reagovali kada bih vam rekao da pčela ne osjeća zavist i pohlepu ? Zna da hrane ima dovoljno za sve i nikada ne otimaju tuđe. Nema kod pčele gaženja preko drugih, zarad lične koristi. Ne vole buku i galamu, a naučno je dokazano da su i same pčele mnogo plodonosnije ukoliko im se u neposrednoj blizini pusti klasična muzika. Da, dobro ste čuli! Betovenove, Šubertove, Bahove i ostale kompozicije pozitivno podstiču rast i razvoj ne samo biljaka, već i drugih živih bića, a nedavno sam pročitao da pomažu i tokom trudnoće kod žena. Interesantno, zar ne ?
Pčele su neprestano okružene cvijećem i prirodom. Možda bi i mi mogli povremeno da se okružimo prirodom, i da šumskom stazom zamijenimo svakodnevne sive betonske oblakodere. Na kraju krajeva, čovjek potiče iz prirode i Bog ga je postavio da njome gospodari, a ne da je uništava i truje.

Pčele su pred izumiranjem. Svake godine, njihov broj se sve više smanjuje. Za to je kriv isključivo čovjek. Poljoprivreda teži ka sve većem korišćenju pesticida i GMO hrane, kojom uništava život ne samo pčela, već i mnogih drugih živih bića, a prije svega – ljudske rase. Do sada su pčele vršile oprašivanje (i to milionima godina unazad!), a u posljednje vrijeme, to čine brojne hemikalije koje truju pašnjake i usjeve zaprašujući ih raznim otrovima, a sve u cilju ,,lake“ zarade.

Za kraj ću vam ostaviti citat jednog od najvećih umova dvadesetog vijeka – Alberta Ajnštajna, koji je jednom prilikom izjavio: ,,Kada bi pčela nestala, za četiri godine bi za njom nestalo i cijelo čovječanstvo!“ Na trenutak zastanimo i razmislimo malo ovome, jer pčela bez ljudi može opstati vrlo lako, ali ljudi bez pčela – teško!