Budim se. Mrak je. Opet sam sam u prostranoj sobi. Dan drugi. Kada li će više doći kraj, želim kući… Ošamućen od toplote radijatora koji me grije pored kreveta, skidam tanko ćebe sa sebe, ustajem i koračam do prozora. Hladan decembarski vjetar miluje me po vrelom licu. Snježne pahulje počinju da padaju unaokolo. Studen je. Zamišljen, tražim te u svojim sjećanjima. Iskopavam uspomene po srcu. Prošle su već dvije nedelje, a od tebe nema ni traga ni glasa. Iščezavaš iz mojih sjećanja kao prve zimske pahuljice. Gledam prema horizontu.. Ova Vojvođanska ravnica me ubija. U daljini se naziru nejasna šarena svjetla. Uskoro će Nova Godina. Ona prva, koju smo zajedno trebali dočekati u Sarajevu. Toliko sam te bio željan, a sada… sada se samo nadam da si dobro i da si srećna, negdje tamo, daleko od mene. Suza polako klizi niz obraz. Postaje mi hladnije. Razmišljam o tvojim zelenim očima, probeharalim ulicama i prigušenim zvucima Bijelog dugmeta sa Baščaršije. Opet sam se prevario da mi je toplije zbog toga. Drhtim. Zamišljam te pored sebe i pokušavam da spustim ruku oko tvog struka, ali ona uporno propada. Shvatam. Sve je ovo samo san. Previše si daleko i gubim te. Tvoj lik postaje sve mutniji preda mnom. Da li se i ti ovako osjećaš? Ne znam. Pokušavam da odgonetnem zagonetku. U čemu sam to pogriješio? Kažu da je Sarajevo grad sa dušom. U stvari, Sarajevo je grad u kojem luta moja duša, tražeći te. Zabranjena ljubav, reklo bi se. Postaje mi hladnije. Jedna pahulja zapada mi za vrat, ispod majice. To me trgnulo. Nema te. Nestala si. Shvatam. Možda je vrijeme da te pustim da pronađeš svoj mir i svoju sreću. Samo se nadam da si dobro, da si u toplom i da si sigurna… Okrećem se u pravcu rodne grude, negdje tamo, tamo si i ti… Šaljem poljubac niz vjetar. Možda će stići, čisto da te dodatno utopli u ovoj prohladnoj noći. Ispraćam ga sanjivim pogledom i polako zatvaram prozor. Magla je. Učinilo mi se da sam vidio djevojku kako stoji napolju. Opet maštam o tebi. Shvatam, to je samo sjenka obližnjeg borića. Vrijeme je. Sat sa tornja karlovačke crkve otkucava tri prodorna takta koja razbijaju ovu tajanstveu tišinu. Stavljam ruku na srce, jer znam da si tu. Noću te sanjam, rodni dome, i livadu tihu sa oskorušama. Trideset. Devedeset. Sto. Razgalila si se, kukavice mala…. Vrijeme je. Valjda će sutrašnji dan sa sobom donijeti tvoj osmijeh. Ili zaborav. Više ni sam nisam siguran …