Tokom cjelokupog školovanja u Bogosloviji, najteže mi je padao ponedeljak. Prvi dan nedelje sa sobom nije donosio samo ponovno ustajanje tik u ranu zoru, već i tri časa kod Oca Ljube. Blok predmeta ili ,,sječa Knezova“ – kako smo mi to pred odgovaranje znali nazvati. Istorija religije, Hrišćanska Etika i Pastirsko Bogoslovlje – 3 u 1. Ne znam šta nam je teže padalo. Da li to, što već od osam ujutru moramo slušati brzinska predavanja novih lekcija ili odgovaranje koje je slijedilo odmah po obradi novog gradiva. Zapravo, kad malo bolje razmislim, zna se – bilo je to odgovaranje. Budući da smo se tokom cijele maturske godine neprekidno izležavali i ljenčarili, nismo ni očekivali da će tog prvog novembarskog jutra da nas ispita sva  tri predmeta ,,u komadu“.

Klizali smo kao po ledu – ali u provaliju naše gluposti !

– ,, Vidaković, Vukotić, Banzić, Pavlović… Pamučina. “

,, Jao , Bože !” – pomislih u sebi. Pa gdje mene veselog nađe!?

Po izlasku pred tablu, Labud se okreće i tiho mi šapuće:

– ,,Mića, mene puca adrenalin. Nisam naučio tri posljednje lekcije! (Od ukupno 20)“

Dok je Otac LJuba upisivao bilješke u svoj rokovnik, brzinski sam mu odgovorio: ,,Eh, moj Labude, blijeli Labude … Ja sam naučio samo one prve dvije, pa ti vidi kakav je kod mene tek adrenalinski skok!

Prava istina je da sam opet kalkulisao. Odgovaraću Pastirku, pa kad me prozove Etiku, izvući ću se na ovaj gorepomenuti predmet i tako sebi kupiti malo vremena za učenje do idućeg odgovaranja (koje je već sutradan). Matematika mi, kao po običaju, ide veoma loše!

– ,,Hajde ti nama, Pamučina, reci nešto o pojmu bestrašća.“

Odlično! – Pomislih u sebi. Tu sam lekciju stvarno dobro savladao… Teklo je odgovaranje glatko, za sada, i po svršetku ,,prvog kruga“ – na red je opet došla moja malenkost. Tad sam pomislio da sam iskoristio svu moguću sreću ovoga svijeta, budući da je jedina preostala lekcija koju sam znao bila mnogo, mnogo nastavnih jedinica iza onih, do sada već odgovaranih.

– ,,Drugo pitanje… hmm… Hajde nam reci nešto o Novozavjetnoj etici jedinstva Crkve. “

Mili Bože i Sveti Arsenije! Nevjerovatno! Jedine dvije lekcije koje sam znao i obe me ,,ubodu”! I to u paketu! Nevjerovatno!

Toliko mi je laknulo da sam pričao brzinom Šumaherovog bolida na Hungaroringu! Međutim, sve što je lijepo – kratko traje, pa tako i ova moja srećna ruka. Taman kad sam pomislio da sam riješio problem negativne ocjene, na red je došlo ono čuveno, drugovima pored mene omiljeno pitanje (Možda bi i mene usrećilo da sam učio makar desetak minuta duže , umjesto što sam se prethodnog dana izležavao u internatu!).

Profesor Ljuba, smirenim glasom i sa već spremnom olovkom da mi upiše peticu poručuje, gotovo nezainteresovano:

– ,,Treće pitanje neka bude izborno, pa si slobodan.“

E… tu je dragi moj čitaoče početak kraja. Do sada sam imao isuviše sreće, a sada, sada mi je sreća okrenula leđa. Zapravo, iskoristio sam svaki kec iz rukava koji sam imao. Ostao je još samo jedan, koji će mi kasnije biti upisan u dnevnik!

Jedna, druga, treća, četvrta – hop , ispostavi se da je Ljuba uvidio da dalje od onih prvih par strana udžbenika nisam mrdnuo. I tako, dobih ja ,,zeku“. Ma šta zeku, dobih jedinicu k’o Leotara! OD MARGINE DO MARGINE RUBRIKE! Bolje mi je bilo da sam za promjenu učio, osim što sam ispijao kafe prethodnih dana.

Najveću nelagodu sam osjetio par dana kasnije, kada je igrom slučaja u Bogosloviju navratio inspektor, a inače moj zemljak iz Dubrovnika , prota Slavko. Na pitanje šta nisam znao, vrlo je neprijatno reći: “Izborno pitanje“. Nisam znao izborno pitanje. Zamislite samo tu situaciju! Dobijete da govorite o lekciji koju najbolje znate, kad ono muk.

Taj pogled upućen u nevjerici šta je upravo čuo, kao i ono tapšanje po glavi koje je uslijedilo potom nikada neću zaboraviti. Htio sam da mu moje ocjene zapadnu za oko, jer, jelte, htio sam da mu pokažem kako znam. Pa, baš sam mu pokazao! Mislim da u istoriji nije zabilježena veća jedinica u dnevnicima od moje. Vrlo neprijatan osjećaj. Možda jednako neprijatan kao i ispravljanje te jedinice, zbog koje se za mene izdvojilo specijalnih 45 minuta, da u prisustvu razrednog starješine budem ispitan svih 20 lekcija, ili, bolje rečeno, tih 18 nenaučenih. Srećom, dobro se završilo …

P.S.

Samo da se zna – razred sam završio sa sve tri zaklučene petice, mada, ostao je vrlo gorak ukus od tog propitivanja i strah od novih izbornih pitanja. Od tog dana ne pijem gorču kafu. Samo u veliku sa hladnim. Ne ponovilo se!